Uspon na Mont Blanc: priča kako NISMO došli do vrha

Uspon na Mont Blanc bila je jedna od najambicioznijih planinarskih avantura koje smo planirali, ali nažalost nije ispala onako kako smo zamišljali. 

Kada smo početkom 2025. godine razmišljali gdje otići na godišnji, imali smo toliko ideja, ali nismo se mogli odlučiti. Onda je kolegica iz planinarskog društva rekla da se prijavila za uspon na Mont Blanc u rujnu 2025. Iako ja nisam prije o tome razmišljala, imali smo dosta vremena da se pripremimo pa smo uplatili akontaciju. Neću iznositi ime agencije jer ovo nije recenzija, ali kroz ostatak bloga podijelit ću stvari na koje bih sljedeći put obratila više pažnje pri odabiru organiziranog uspona na Mont Blanc.

Podnaslovi u ovom blogu:

• Plan puta za uspon na Mont Blanc
• Prvi problem prije uspona na Mont Blanc
• Uspon na Mont Blanc
• Kuloar smrti – Grand Culoair
• Dom Goûter na 3835 m

• Zašto smo odustali od uspona na Mont Blanc?
• Uspon na Mont Blanc: drugi dan
• Moji savjeti za uspon na Mont Blanc 

Plan puta za uspon na Mont Blanc

Ako razmišljaš o usponu na Mont Blanc, plan puta je jedan od najvažnijih faktora uspjeha. Mi smo nažalost pogriješili što se o ovome nismo više raspitali prije nego smo se odlučili na ovaj uspon. 

Dan 1: Krećemo na put do Chamonix-a.
Dan 2: Odmah čim dođemo aklimatizacija. Idemo žičarom do Aiguille du Midi (3842 m) i radimo kraću rutu ondje.
Dan 3: Još jedan aklimatizacijski uspon po dogovoru.
Dan 4.-6: Uspon na Mont Blanc. Uspon je planiran u dva dana, ovisno kad bude ljepše vrijeme s jedim prenoćištem u domu Tête Rousse ili Goûter.
Dan 7: Povratak kući. 

O aklimatizacijskim usponima neću puno pisati jer stvarno nisu bili ništa posebno, samo da provedemo neko vrijeme i da se krećemo na većim visinama. No, Aiguille du Midi mi je prekrasan i vrijedi posjetiti čak i ako ne planinarite ili skijate. O tome ću pisati u posebnom blogu.

Prvi problem prije uspona na Mont Blanc

Kako je vidljivo iz plana puta, nismo znali kada ćemo točno krenuti na uspon na Mont Blanc. Plan je bio čekati da vidimo kakva će biti prognoza i onda rezervirati jedan od dva doma koji su nam na ruti: Tête Rousse ili Goûter. To sve zvuči super dok ne saznate da su domovi na Mont Blancu uglavnom rezervirani već početkom godine i da jako malo mjesta ostane kasnije. Nas je ukupno bilo jedanaest, što nije mali broj. Naravno, dogodilo se upravo ono čega smo se trebali bojati. Dan kad je prognoza bila najbolja više nije bilo mjesta u domu pa smo bili primorani krenuti ranije i nadati se da će nam vrijeme izaći u susret.

Druga stvar koja me iznenadila bila je što smo na uspon krenuli jako kasno. Do početne točke Nid d’Aigle vozi željeznica Tramway du Mont Blanc. Prvi vlak bio je oko 7 ujutro, a drugi oko 12 h. S idejom da se „malo više naspavamo“, išli smo na kasniji vlak pa je sam uspon započeo tek oko 13 h.

Uspon na Mont Blanc 

Moram priznati da smo se i mi malo precijenili. Nažalost, godina je bila takva da smo zbog drugih obaveza slabo planinarili i nedostajalo nam je kondicije za ovakav uspon u tako kratkom vremenu. Da je uspon bio više dana i da smo imali više vremena, vjerujem da ne bi imali nikakvih problema. Ali uz ovaj tempo bilo je užasno naporno. 

Od zadnje stanice Nid d’Aigle na koju vozi vlak krećemo oko 13h. Ubrzo radimo jednu kratku pauzu za jesti i nastavljamo dalje. Voljela bih pisati o tome kako je krajolik prekrasan, ali tempo je bio takav da sam ja samo gledala gdje gazim jer je teren najvećim dijelom kamenit. Samo smo žurili da što prije stignemo. Daljnje pauze bile su bile doslovno 5-10 min da obučemo jakne, stavimo dereze i slično.

U jednom trenutku, nakon nekoliko sati uspona, okrećem se iza sebe i kažem „WOW“ jer ne mogu vjerovati koji pogled imam iza sebe. I tada osjetim ljutnju i tugu istovremeno. Znaš, ja nisam planinar koji ganja vrhove samo da kažem da sam ih popela, ili da jurim po planinama kako bih se hvalila kako sam to brzo odradila. Ja sam planinar koji kad ima takve poglede oko sebe voli stati, napraviti koju fotografiju, uživati u pogledu i osjetiti energiju planine. U tom trenutku sam shvatila da se na ovoj planini nalazim nekoliko sati i samo jurim naprijed bez da uopće uživam u njoj.

Znaš što je najgore od svega? Kad smo odlučili usporiti da malo uživamo, da odmorimo, dobili smo komentare kako moramo ubrzati, kako ćemo izgubiti put i slično. Ne znam kako koje planinarsko društvo funkcionira, ali ono što sam ja naučila kroz grupna planinarenje jest koliko je važno da grupa ostane zajedno, posebno na ovakvom terenu. Kod nas se grupa podijelila na tri dijela. Oni s brutalnom kondicijom su bili zajedno s vodičem naprijed. Moram reći da im se divim, to je nivo kondicije koji ja nikad nisam imala. Onda srednja grupica gdje sam bila i ja. Mi smo se dio puta i zezali na temu svega ovoga jer što sad možeš. Iza nas nalazio se zadnji dio ekipe među kojima je bio i Andreas, koji je već bio užasno ljut da više nije imao volje nastaviti dalje. 

Ono što morate shvatiti je da smo se mi nalazili na velikim visinama, na kamenitom terenu gdje su odroni stijena česti. Ja sam se trudila ne biti frustrirana na sve, ali sam baš bila tužna jer sam osjećala kao da je cijeli uspon „ajde samo da se ovo odradi“. 

Kuloar smrti – Grand Culoair

Grand Couloir, poznatiji kao Kuloar smrti na Mont Blancu, jedan je od najopasnijih dijelova cijele rute, ali i najpoznatiji, čak možda više od samog vrha. Radi se o 50-70 metara staze između doma Tête Rousse i Goûter, a svoje ime nosi s razlogom. Ovdje vrlo često dolazi do odrona kamenja i svaka sekunda prolaska je kao partija ruskog ruleta. Prema podacima Petzela, u periodu od 1990. do 2017. godine ovdje je bilo provedeno ukupno 387 spašavanja; 102 osobe su poginule, 230 osoba ozlijeđeno, a 55 je spašeno bez ozljeda. Novije podatke nisam pronašla, ali u prosjeku oko četiri osobe godišnje umre ovdje. A kako prelaziš kuloar smrti? Prvo slušaš i gledaš jer ne želiš krenuti ako pada kamenje, a onda se brzo krećeš kroz taj dio. I naravno, ide jedna po jedna osoba. 

Često je praksa da se spava u domu Tête Rousse i onda jako rano kreće prema Goûteru pa se kuloar prelazi u ranim jutarnjim satima kad je najhladnije. Onda je kuloar zaleđen i znatno je manji odron kamenja. Mi smo ga prelazili oko 16h, ali srećom nije bilo nikakvih problema. 

Zadnji dio prije dolaska do doma Goûter mi je bio super, doslovno se penješ po stijenama. Meni je to jako cool, volim koliko pažljiva moram biti i fokusirati se na svaki korak. To mi je stvarno bilo odlično jer sam tu zaboravila na sve što je bilo i samo se fokusirala da se sigurno popnem gore. 

Uspon po stijenama završava nedaleko od doma Gouter do kojeg ima kratka snježna dionica. Budući da je staza jako uska, idemo u navezu. Oko 18h stižemo do doma. Za 5h odradili smo 1500m visinske preko stijena i snijega, s derezama i jednom normalnom pauzom. Nekima je to za pohvalit se, meni je to ludost. I jedva čekam večeru jer sam pregladnila. 

Dom Goûter na 3835 m

Naše prenoćište ovu večer je planinarski dom Goûter. Ova metalna konstrukcija izgrađena je 2014. godine, iako su se na ovom mjestu nalazila planinarska skloništa još od 1854. Dom ima kapacitet za 120 planinara, a cijene su očekivano visoke budući da se radi o Francuskoj i da se dom nalazi na 3835 m. 

2025. godine kada smo mi išli, cijene doma Goûter su bile sljedeće:

• noćenje – 68€
• večera – 50,20€ (juha, glavno jelo, desert)
• doručak – 20€ (salama, sir, pekmezi, cornfleks, čaj, mlijeko, kava)
• boca vode 1L – 7€
• pivo 0,5L – 9€
• velika kava – 5€

Dom je obavezno rezervirati jer su velike šanse da nema više mjesta ako samo dođete tamo. Ako se čak i dogodi da ima, više ćete platiti ako nemate rezervaciju. 

U domu nema tekuće vode pa za „pranje“ treba ponijeti vlažne maramice. Posteljine ima, ali je obavezno imati vreću ili liner koji možete tamo kupiti za 10€. Iako sam čula svakakve priče o urednosti doma, stvarno za to nisam imala niti jednu zamjerku. Sve je bilo čisto i uredno.

Budući da se na uspon prema vrhu Mont Blanc kreće u noći, već od 20h se u domu zatvara prostorija za druženje i ne smije se raditi buka. Doručak se organizira u dva termina: jedan u 2:30h za one koji prema vrhu kreću u noći i drugi u 7h. 

Zašto smo odustali od uspona na Mont Blanc?

Nakon što smo u domu pojeli večeru, naša grupa otišla je na spavanje, a mi smo još ostali pričati. Po Andreasu sam već vidjela da on više nema volje ni za što. Nakon dugog razgovora složili smo se da ovo nikako nije iskustvo kojem smo se nadali, ali što je tu je. Ajmo iskoristiti najbolje što možemo od trenutka. Zato smo odlučili ostati u domu, da napokon imamo vremena uživati u ovom pogledu koji se pruža ispred nas. Nadali smo se da ćemo se naspavati, ali nažalost ništa od toga. Mozak mi je radio sto na sat i baš sam bila tužna zbog cijelog iskustva. Jedva sam čekala jutro da zajedno popijemo kavu uz pogled na Alpe. 

Dok nisam mogla spavati, napisala sam i jedan kratki tekst koji sam podijelila na društvenim mrežama, koji možete pročitati ovdje. 

Jesam li tužna što nismo ni krenuli prema vrhu? Začuđujuće ne. Čak nemam namjeru vratiti se u skorije vrijeme tamo. Ne patim oko toga ako nešto ne uspijem, barem sam probala. Život ide dalje, ima još puno planina. Stvarno mislim da smo ovdje donijeli najbolju odluku da ne idemo dalje i da ništa ne forsiramo. 

Uspon na Mont Blanc: drugi dan

Ujutro sam imala nevjerojatno smiren osjećaj. Mislim da sam negdje duboko u sebi znala da smo donijeli ispravnu odluku da ostanemo u domu Goûter. Doručkovali smo, pričali, zezali se i napokon stvarno uživali u pogledu na Alpe bez žurbe i pritiska. Dok sam sjedila ondje s toplom kavom u rukama, vadila sam iz ruksaka svoje suplemente koje doslovno nosim sa sobom na svako putovanje i planinarenje. Pogotovo magnezij koji mi je neizostavan pri bilo kakvoj fizičkoj aktivnosti, a posebno kad je riječ o ovako zahtjevnim usponima i velikim visinama.

Već dugo koristim prirodne suplemente brenda Hug Your Life pa sam za svoje čitatelje osigurala kod za 20% popusta na kupnju putem njihove web stranice: LOVCINAPOGLEDE20.
Ako odlučiš kupiti nešto putem ovog koda ti štediš 20%, a meni ostaje simbolična provizija koja mi pomaže da i dalje pišem i besplatno dijelim sve informacije i doživljaje s tobom. Hvala ti što si ovdje, uživaj u ostatku bloga!

Dok uživamo na terasi doma Goûter, u jednom trenutku vidimo našu grupu da se vraća nazad i iznenađeni smo koliko su brzo uspjeli odraditi uspon. Ali zapravo nisu. Putem ih je uhvatio jak vjetar, vidljivost je bila užasna, a na putu do vrha prelazi se dio puta koji je jako uzak. U stanju loše vidljivosti, to je iznimno opasno. Čak su čekali da svane jutro jer su se nadali da će se vrijeme poboljšali, ali nažalost nije. Izgleda da je vremenska prognoza bila u pravu i bilo je kako su najavljivali, definitivno nam nije izašla u susret. Iako sam bila tužna što baš nitko nije došao do vrha jer znam koliko smo se svi tome veselili, moram priznati da sam osjećala dodatno olakšanje što smo odlučili ostati u domu.

Dok je ostatak grupe bio na usponu i nadao se poboljšanju vremena, na terasi doma Goûter dogodilo se nešto što u tom trenutku nisam ni najmanje očekivala. Andreas je kleknuo na jedno koljeno, a ja sam rekla „da“. No, to je tema jednog drugog bloga. Ali je trenutak koji je popravio cijeli put, zbog kojeg sam zaboravila sve što se događalo prije. Kad se ekipa vratila, malo su se ugrijali pa smo svi zajedno krenuli nazad. Svi tužni što nisu popeli, a nas dvoje s najvećim osmjehom na licu jer mi smo svoj vrh ovdje doživjeli. 

Istim putem smo se vraćali nazad. Ovaj put na kuloaru smrti smo čuli odrone pa smo bili malo više uplašeni nego prvi put, ali sve je na kraju prošlo bez ikakvih problema. Vratili smo se do početne točke i upijali sunce dok nije došao vlak koji nas vozi nazad.

Ovo je bio baš loš uspon, ali dobra priča ako ništa drugo. Nadam se da ste nešto naučili iz ovoga, ja svakako jesam. Kako ne precijeniti svoje sposobnosti, na što obratiti pozornost kad ponovno budem išla na ovakve vrhove i kad budem birala s kojom agencijom ići. Ne vjerovati slijepo vodiču i više se raspitati kod ljudi koji su prethodno odradili ovakve uspone. 

Moji savjeti za uspon na Mont Blanc: