Uspon na Kilimanjaro: Marangu ruta – vodič dan po dan + naše iskustvo

O pripremi za uspon na Kilimanjaro i njegov najviši vrh, Uhuru Peak (5895 m), pisala sam u prethodnom blogu, a sada krećemo na uspon Marangu rutom, jednom od najpoznatijih ruta na Kilimanjaru.

Podnaslovi u ovom blogu:

• Što je Marangu ruta i zašto je toliko popularna? 
• Uspon na Kilimanjaro – Marangu ruta: iskustvo dan po dan
• Dan 1: Marangu Gate – Mandara Hut (2720 m)
  • Kampovi i hrana na Kilimanjaru
• Dan 2: Mandara Hut – Horombo Hut (3720 m)
• Dan 3: Aklimatizacija – Zebra stijene (~4200 m)

• Dan 4: Horombo Hut – Kibo Hut (4720 m)
• Dan 5: Kibo Hut – Uhuru Peak (5895 m) – Horombo Hut (3720 m)
  • Uhuru Peak 5895 m – najviši vrh Afrike
• Dan 6: Horombo Hut – Marangu Gate

Što je Marangu ruta i zašto je toliko popularna? 

Ruta koju smo izabrali za uspon je Marangu, često zvana i „Coca-cola ruta“ jer najviše turista izabire upravo ovu rutu. Ali prije nego zaključiš da je to neka lagana turistička šetnja, čitaj dalje, jer stvarno nije.

Glavna posebnost ove rute je to što je jedina koja ima smještaj u planinarskim kućicama (hutovima), a ne u šatorima. Zbog toga je često prvi izbor za ljude koji prvi put idu na vrlo velike visine i one koji vole malo više komfora. No, daleko od toga da je to najlakša ruta. Uspješnost Marangu rute je oko 60%, dok popularne rute Machame i Lemosho imaju znatno bolje statistike. Uspješnost uspona ovisi o puno faktora, a jedan od najvažnijih je broj dana na planini: što više dana, veća je šansa za dobru aklimatizaciju i uspješan dolazak na Uhuru Peak. Mi smo odabrali turu od šest dana što je najčešće za ovu stazu.

Ukupna duljina Marangu rute je 68 kilometara (uspon i silazak), plus nekoliko dodanih kilometara koji smo napravili u jednom danu aklimatizacije. Iako to nije puno kilometara, niti je teren zahtjevan (osim završnog uspona), stavka koja čini ovaj uspon zahtjevnim je visina. 

Uspon na Kilimanjaro – Marangu ruta: iskustvo dan po dan

Dan 1: Marangu Gate – Mandara Hut (2720 m)

Oko 12h dolazimo do početne točke naše rute, Marangu gate. Agencija nam je ovdje pripremila ručak dok su oni rješavali svu papirologiju oko dozvola i samog uspona. Imali smo dva vodiča, kuhara i svatko je imao svog nosača, odnosno portera. Svatko od nas imao je jedan ruksak koji smo nosili sami s osnovnim stvarima koje nam trebaju na usponu, a drugu torbu su nosili porteri. S našom agencijom dogovoreno je da torbe koje nose porteri ne budu teže od 12-13 kg inače im treba više ljudi, što naravno znači i veća cijena samog uspona.

Oko 14h sati krećemo planinariti do Mandara huta. Staza Marangu gate – Mandara hut duga je oko 8 kilometara i potrebno je oko 3-4 h hoda. 

Cijela dužina ove staze prolazi kroz kišnu šumu i, kako se ne bi samo tako zvalo, nama je kiša padala skoro cijeli put. Počela je padati doslovno nekoliko minuta prije nego smo krenuli na uspon. Iako nismo bili oduševljeni time, znali smo da je to velika mogućnost. U planini smo, a znamo kako se vrijeme u planini može jako brzo promijeniti. Obukli smo gamaše, kabanice i lagano krenuli. Malo sam bila tužna jer ovdje se često mogu vidjeti colobus majmuni kojih sada zbog kiše nije bilo.

Staza je lagana, blaga uzbrdica kroz gustu tropsku šumu. Ja ne znam gdje bih prije gledala jer ovo mi je bio prvi doticaj s ovakvom vegetacijom i izgleda prekrasno. 

Kampovi i hrana na Kilimanjaru

Nakon lagane šetnje stižemo do našeg prvog prenoćišta, Mandara hut. Dolazim ovdje s ogromnim osmjehom jer čak i da ne nastavim dalje, ovo je najviša visina na kojoj sam bila. Ako niste pročitali blog o pripremi za uspon na Kilimanjaro, prije dolaska ovdje moj najviši vrh je bio Zelena glava na Prenju, na 2 103 m. 

Svi kampovi (hutovi) na Marangu ruti su slični. Planinari su smješteni u kućicama koje imaju više kreveta na kat. Zasebno je odvojena blagovaonica, a posebno i kuhinja gdje se priprema hrana. 

Svaki put kad bi stigli do kampa morali smo se upisati, a do tada bi naš vodič uzeo ključeve od smještaja. U kojem točno smještaju ćemo biti, to je puka sreća. Što je slobodno, to smo dobili. Prvi dan nas je bilo četvero u sobi, drugi i treći šest, a četvrti dan osam iako je u sobu stalo četrnaest ljudi, i posljednji dan opet četvero. Smještaji s više kreveta znaju biti tijesni, ali komfor se ipak ne može mjeriti sa spavanjem u šatoru. Planinari koji su viši žalili su se da su im kreveti malo kratki, a mojih 163 cm je još jednom pokazalo svoju korist. Svaki krevet imao je madrac i jastuk, a vreće za spavanje su obavezne inače se nemate čime pokriti. 

Obzirom da su kućice blizu jedna drugoj i bez izolacije, uvijek smo gledali da budemo kolegijalni, da ne pravimo buku jer nismo ovdje došli partijati, nego da popnemo najvišu planinu u Africi. 

Nakon što bi nam vodič pokazao gdje nam je smještaj, porteri bi donijeli naše stvari u sobe, presvukli bi se pa otišli na ručak.

Ja vam ne mogu opisati koliko sam bila zadovoljna s hranom i to je jedan od najvećih razloga zašto svima preporučujem Praygod agenciju (nadam se da u međuvremenu nisu promijenili kuhara). Od hrane nisam očekivala puno, nadala sam se da će biti topla i jestiva, toliko da se ugrijemo i imamo energije za uspon. Iako je bilo dosta nama nepoznatih jela, hrane je bilo na izvoz i bila je jako ukusna. 

Nakon što smo večerali, idemo na spavanje. Ali prije spavanja da vam ispričam kako smo se kupali. Klikni ovdje za video.

„Washy wash is ready“ – tom rečenicom bi nam porteri pokucali na vrata i svakome donijeli jedan lavor tople vode. Mislim da mi je to bila najdraža rečenica koju sam čula. Ne zato što sam se napokon mogla oprati, nego zato što je zvučalo preslatko. 

Ako ste ikad slušali priče baka kako su se nekada kupali, bilo je točno tako. U lavoru bi se prvo umila, a onda prala ostatak tijela. Neki kampovi su imali tuševe, ali s hladnom izvorskom vodom pa sam to ipak preskočila. Moja kombinacija su bili lavor s toplom vodom i vlažne maramice. 

Dan 2: Mandara Hut – Horombo Hut (3720 m)

Prva noć je prošla odlično i baš sam se naspavala. Probudili smo se oko 6h i otišli na doručak. Prije doručka sam svako jutro popila probiotik, a nakon doručka vitamin C, magnezij i željezo.

Moja preporuka je brand prirodnih suplemenata Hug Your Life. Osobno ih koristim već dugo, a za svoje čitatelje osigurala sam kod za 20% popusta na kupnju putem njihove web stranice: LOVCINAPOGLEDE20.
Ako odlučiš kupiti nešto putem ovog koda ti štediš 20%, a meni ostaje simbolična provizija koja mi pomaže da i dalje pišem i besplatno dijelim sve informacije i doživljaje s tobom. Hvala ti što si ovdje, uživaj u ostatku bloga!

Nakon doručka spremanje stvari i nastavljamo naš uspon na Kilimanjaro. Danas je cilj Horombo hut na 3720 m. Od Mandara do Horombo huta ima oko 11 kilometara i potrebno je oko 5h hoda. 

Kratki dio uspona prolazimo ponovno kroz kišnu šumu, a onda ulazimo u područje s niskom i gustom vegetacijom. Ovdje smo prvi put ugledali Kibo krater na kojem se nalazi najviši vrh Kilimanjara, Uhuru peak. U početku nam je vrijeme bilo prekrasno, sunčano, ali onda se najednom spustila kiša. Opet kabanica, gamaše i ajmo dalje. Horombo hut je bio u velikoj magli kad smo stigli tako da nismo proveli puno vremena vani. Ručak je već bio gotov pa smo samo ostavili stvari i radovali se toploj juhici. Poslije ručka odmor, večera i krevet.

Dan 3: Aklimatizacija – Zebra stijene (~4200 m)

Današnji dan je laganini jer je dan aklimatizacije. Mi smo se dogovorili da ujutro odemo na jedan kraći uspon do Zebra stijena i vrha iznad njih na oko 4200 m. Dan aklimatizacije je jako važan kada se ide na ovako visoke planine, a ujedno i dan da se malo odmorimo. Nakon doručka krenuli smo na uspon. 

Zebra stijene su jako fora, a jasno je zašto se tako zovu. Bijele pruge na stijeni su od soli, a tamne od vode koja prenosi crnu zemlju koja se taloži na stijenama. Kada smo došli na vrh iznad njih, uzeli smo vrijeme samo da se fokusiramo na disanje kako bi se tijelo što više aklimatiziralo. Ovdje nismo bili dugo jer su najavili kišu. Tako je i bilo, taman kad smo se vratili u Horombo hut kiša je počela padati. 

Onda smo otišli na ručak i tad je gozba bila najveća. Poslije ručka nekoliko nas je ostalo igrati društvene igre koje smo ponijeli, a kad su vidjeli da se i dalje družimo u blagovaonici, napravili su nam čaj i donijeli kokice. Ne mogu opisati koliko nas je dirnula ta jedna mala gesta. 

Mi smo bili grupa koja je puno komunicirala s vodičima i ispitivala ih o poslu i životu ovdje pa su odlučili ovu večer iskoristiti i pričati nam više o povijesti Tanzanije i Kilimanjara. Svi smo se skupili u jednu kućicu i kao dječica slušali priče. Ovo je jedan od trenutaka koji mi je baš ostao urezan u sjećanje.

Dan 4: Horombo Hut – Kibo Hut (4720 m)

Kao i svaki dan; doručkujemo, pakiramo se i krećemo na uspon. Od Horombo huta do Kibo huta na 4720 m ima oko 9 kilometara. Table kažu da je to oko 5h, no mi smo taj dan hodali oko 7h. Iako najteži do sada, ovo mi je bio i najljepši dan na cijelom usponu. 

Što idemo na veću visinu to je manje vegetacije i dolazimo u područje alpske pustinje. Ovo je kamenito područje s prekrasnim pogledima gdje god da se okreneš. Putem nam se ispred smiješio Kibo krater gdje se nalazi najviši vrh Uhuru peak, a nedaleko od njega i manji krater Mawenzi gdje se nalazi drugi najviši vrh na Kilimanjaru. Ovdje je baš izražena brzina kojom idemo, tj. koliko sporo idemo. Već mi je na uši izlazio izraz „pole pole“ što znači polako. Išli smo nogu pred nogu, doslovno. Nikad u svom životu nisam tako sporo hodala, ali bili smo pripremljeni na to. 

Ovdje prvi put na vidjelo dolazi psihička snaga. Hodamo jako polako, imam osjećaj kao da nikada nećemo stići, različite misli prolaze mi glavom. Znam da sve negativno i svu sumnju, razmišljanja „hoću li uspjeti“, moram izbaciti iz glave inače će me koštati uspona. Zato kad se uhvatim u takvim mislima počnem razmišljati o nečemu drugom, pjevušiti pjesme, a najviše su me spasile misli o dvije bajke. 

U jednom trenutku dok mi je bilo teško sjetila sam se Petra Pana, crtića kojeg sam obožavala kao dijete i scene gdje on objašnjava Wendy i dječacima kako letjeti, govori im da samo trebaju „sretne misli“. Iako ja možda nisam mogla doslovno poletjeti,  ta misao me gurala dalje. Sretne misli i popet ćeš Kilimanjaro.

Druga priča bila je ona o kornjači i zecu, znate ona gdje kornjača zbog svoje upornosti pobjedi u utrci? Jer tokom cijelog uspona sretali smo puno grupa koje su bile brže nego mi. Ali kasnije bi vidjeli brojne ljude koji sjede na tlu i ne mogu dalje, koje vodiči spuštaju dalje. I onda mi je postalo jasno zašto idemo tako polako. Bolje „pole pole“ pa da se svi popnemo na vrh. 

Ovdje vidimo i prve znakove visinske bolesti. Na oko 4300 m počinje mi zujanje u ušima i lagana glavobolja. Odmah sam rekla našim vodičima pa smo napravili pauzu, a ja sam popila vodu i tabletu za bolove. Nastavili smo lagano dalje i nakon nekog vremena glavobolja je nestala.

Dolazimo do Kibo huta i plačem od sreće. Prijatelj iz naše grupe govori kako je i razdražljivost jedan od simptoma visine bolesti, na što je moj odgovor „samo sam žena, to je normalno“. Odmah idemo u smještaj spavati jer već u ponoć krećemo na završni uspon. No, mislim da od uzbuđenja skoro nitko nije spavao. Ustali smo oko 23h, obukli se, malo pojeli i krećemo na završni uspon. 

Dan 5: Kibo Hut – Uhuru Peak (5895 m) – Horombo Hut (3720 m)

Temperatura vani je oko -5°C, što je toplije nego što smo očekivali. Danas je pred nama najveći izazov. Osim što idemo na najvišu točku cijele Afrike, Uhuru peak na 4895m, još nas čeka najstrmiji i najzahtjevniji uspon po samom krateru vulkana. 

Sipar. Za sve koji planinare to je dovoljno. Za one koji ne, to je valjda najgori teren za planinarenje; sitno kamenje koje ti se konstantno miče pod nogama. Takva je staza većinu puta do Gilman’s Point. 

Ne gledaj gore. To je bio savjet koji smo dobili prije nego smo krenuli na uspon i sad mi je jasno zašto. Ako digneš glavu u mraku vidiš svjetla planinara ispred tebe i čini ti se kao da stojiš, kao da oni stalno idu naprijed, a ti se vučeš nogu pred nogu i nikako da se popneš. Uspon kao da traje vječnost. Trudila sam se gledati samo ravno ispred sebe i gdje gazim, nisam htjela razmišljati na taj način. 

Umorna sam i pospana. Često stajemo jer nekima u našoj grupi nije dobro. Ja se još držim, ali se osjećam teško. S nama su naši vodiči i porteri, tako da jedan od njih bude na jednog od nas. Kada sam rekla da se osjećam teško, vodič je rekao da mu dam ruksak i da si malo olakšam. Iako sam se osjećala kao da je to „varanje“, osjetila sam ogromno olakšanje iako mi sam ruksak nije bio težak.

Bilo je trenutaka kada smo svi lagano klonuli jer da se ne lažemo, umorni smo. Već četiri dana smo na planini, ne spavamo normalno, drugačija hrana… Ali u takvim trenucima kreće pjesma. Ne naša jer mi nitko ne pričamo dok hodamo kako bi trošili što manje energije. Pjesma naših vodiča i portera. Hakuna Matata i druge njihov pjesme. Ne možeš, a da se ne nasmiješ, da ti ne podignu energiju i dobiješ volju da nastaviš dalje. Gledam ih. I oni su umorni i nenaspavani. Oči im se crvene, ali i dalje s ogromnim osmjehom grle se i pjevaju. I ne osjećam ništa drugo nego ogromno divljenje prema njima. 

U jednom trenutku pod Gilman’s Point pravimo pauzu jer sunce lagano izlazi. Da mi je netko rekao da ću jednoga dana čekati izlazak na 5000 m nadmorske visine, ne bih mu vjerovala.

Na putu do Uhuru peak imamo dva vrha, prvi je Gilman’s, a drugi Stella Point. Na Gilman’s point završava najteža uzbrdica i put do vrha je lagan. Ondje nas je dočekao snijeg i porteri sa termos bocama napunjenim vrućim čajem od đumbira. Gledamo oko sebe i ne vjerujemo da smo tu, da je ovo stvarno. Uhuru Peak nam je na dohvat ruke. 

Ali znaš ono kad misliš da je sve super, da je najgori dio prošao, da se onda obično desi nešto ne planirano. Ja sam napravila dvije jako glupe pogreške. Vodu sam nosila samo u mijehu u ruksaku i kad smo prošli Gilman’s Point zaboravila sam puhnuti nazad u cjevčicu i voda u njoj se zaledila. Kako sam bila žedna okrenem se nazad prema Andreasu da ga pitam za vodu. Ali okrenula sam se naglo i u tom trenutku mi se zavrilo u glavi. Odmah je počela ogromna glavobolja i u sekundi sam se našla sjedeći na kamenu. Prijateljica je brzo došla kod mene pitati kako se osjećam, dala mi otopinu vode i soli da popijem i tabletu za bolove. Ja se samo sjećam da sam neprestano plakala i htjela da me svi puste na miru. 

U tom trenutku plač nije bio zato što mene boli, nego zato što cijela grupa stoji radi mene. Nalazimo se na 20 min od najvišeg vrha Afrike, a ja sam napravila glupost zbog koje mi je loše i sad cijela grupa ispašta. Koliko god želim doći sebi i zadržati suze, kao da me moje tijelo ne sluša. Iako je to meni djelovalo kao cijela vječnost, nakon svega 10 minuta smo krenuli dalje, sa suzama u očima. Zapravo, proplakala sam cijeli put do vrha.

Uhuru Peak 5895 m – najviši vrh Afrike

Dok hodamo prema vrhu magla je. Svi znamo kako izgleda znak na vrhu, ali nikako doći do njega. Kad netko najednom kaže „Evo ga!“ Dolazimo tamo, a ja još u suzama, iako više ni ne mogu plakati jer sam isplakala sve što sam imala. Vodič kaže da imamo 15 minuta za slikanje i krećemo nazad jer ne želi da nekome bude još lošije. 

Nisam bila jedina koja je imala problema, zapravo su skoro svi iz grupe imali neke simptome visinske. Srećom, samo blagi simptomi koji nas nisu spriječili u našem naumu. 

Povratak nazad je ka-ta-stro-fa! Sad opet po onom istom siparu bolje. Sa svakim korakom klizim, noge propadaju. Tijelo više ne kontroliram, ide samo dolje. U nekim trenucima sam imala osjećaj da bi se skotrljala dolje da nisam imala štapove. Dolazimo u Kibo hut i uspjeli smo nagovoriti vodiče da odspavamo malo prije nastavka do Horombo huta. 

Da, taj dan je koma. Osim što se popneš na najviši vrh na 5895 m, još se moraš spusti do Horombo huta na 3720 m. To je oko 6 km uspona i 15 km silaska.

Tog djela se ne sjećam najbolje, valjda je umor napravio svoje. Ali sjećam se kad smo došli do Hobombo huta predvečer, kad su nam donijeli lavor tople vode, kad sam zapljusnula lice i rekla „J****e, mi smo se popeli na Kilimanjaro“. Prijatelj do mene samo me pogledao, nasmiješio se i rekao „Da, mi smo popeli Kilimanjaro“. I mislim da je to bio prvi trenutak kada smo stvarno bili svjesni što smo napravili. 

Jako puno ljudi ispitivalo me kako smo se osjećali na vrhu, koja je to radost i sreća bila, ali lagala bih da kažem da je na vrhu bilo nešto posebno. Jer tada uistinu nisam bila svjesna što sam zapravo napravila. Večera i napokon spavanje.

Dan 6: Horombo Hut – Marangu Gate

Ako mi ne vjerujete koliko sam umorna, samo treba pogledati fotografije od zadnjeg jutra. Probudila sam se natečena kao da su me pčele izbole, doslovno sam bila neprepoznatljiva. Ali neopisivo sretna i ponosna. Silazak do naše početne točke, do Marangu gate-a prošao je u razgovoru, u prepričavanju naših osobnih doživljaja. Iako smo išli svi zajedno, svako je ovaj uspon doživio drugačije i bilo je zanimljivo to uspoređivati. 

Dolazimo do Marangu gate-a, tamo gdje smo prije šest dana krenuli u našu najveću avanturu i samo nam je jedna stvar na pameti „tko ide po pivo“. I to nije šala, cijeli put pričali smo kako jedva čekamo da dođemo dolje i popijemo pivo. To je bila prava motivacija.

Koliko bismo tek bili motivirani da smo samo znali da nas dolje čeka cijela zabava. Naša agencija je napravila tortu, pjevalo se i plesalo. Podijelili su nam priznanja o ispenjanom vrhu i svi zajedno smo se veseli. U cijeloj ovo zabavi svi smo ostavili nešto naših vodičima i porterima. Neki cipele, neki hlače, neke štapove, boce za vodu… Tko je što htio i mogao. Ovo je dio koji oni očekuju pa smo mi već bili spremni na to.  I tu je našoj priči s Kilimanjara došao kraj.