Uskrs 2024. odlučili smo provesti drugačije nego inače. Obitelji smo se ispričali uz obećanje da ćemo se vidjeti neki drugi vikend jer smo ovaj produženi odlučili provesti u planinama. Među nekoliko opcija, odluka je pala na južni Velebit i njegove najviše vrhove. Naša tura bila je: Malo Libinje – sklonište Vlaški grad – Sveto Brdo – Vaganski vrh – Malo Libinje.
Petak: Dolazak i priprema za uspon na Velebit
Nakon posla krenuli smo prema Modriću, blizu Starigrada, gdje smo stigli u popodnevnim satima. Smještaj smo unajmili s pogledom na more i proveli popodne u apsolutnom uživanju. Navečer smo spakirali ruksake i, naravno, pretjerali s pakiranjem. Ali tradicija je tradicija. Skuhali smo i obojali jaja te ponijeli šunku, slaninu, kobasice, mladi luk i hren. Sve za pravi uskrsni stol, samo na planinama.
Dan 1: Malo Libinje – sklonište Vlaški grad – Sveto Brdo
Nešto poslije 8h ujutro krenuli smo autom prema Malom Libinju. Do tamo nam je trebalo više od pola sata vožnje po makadamu. Ako imate niži auto ne savjetujem da idete ondje jer su na mjestima kiše dosta isprale cestu i ima dosta rupa. Auto smo ostavili na Malom Libinju i krenuli dobro označenom stazom prema skloništu Vlaški grad.
Žao mi je što nisam izmjerila, ali ruksaci su nam sigurno imali oko 15 kg. Nisam navikla nositi tako težak ruksak pa moram priznati da mi nije bilo lako. Staza je ispočetka ravna i prolazi pored ostataka crkve sv. Ivana i lokve Ivanjske koja je izvor vode za kravice koje smo ovdje sreli. Ovdje dolazimo do table da ulazimo u NP Paklenica i moram priznati da prije nego sam vidjela tablu nisam znala da ćemo boraviti na prostoru ne samo nacionalnog parka, nego i prostoru koji je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Nakon dva sata hoda, uz nevjerojatne poglede na Velebit, stigli smo do skloništa Vlaški grad.
Nakon odmora i kave, ostavili smo većinu stvari u skloništu i krenuli prema Svetom brdu. Prva uzbrdica bila je najzahtjevnija, ali nakon nje uspon je bio lakši.
Od Vlaškog grada do Svetog brda stigli smo za 1 sat i 20 minuta. Na vrhu nas je dočekala bura zbog koje nismo dugo ostali, tek par fotki, video i pečat u bilježnicu.
Žurili smo se vratiti u sklonište jer nas je vjetar baš propirio. Prva stvar koju smo napravili kad smo se vratili? Naložili smo peć i skuhali juhu. Iako je bilo drva, morali smo nacijepati još. Andreas se primio sjekire, a ja sam donijela vode s izvora. I taman kad smo pomislili da ćemo biti sami, pridružila su nam se četiri planinara koji su stigli zahtjevnijom stazom iz Paklenice. Zapravo je bilo zabavno jer smo upoznali nove ljude, čuli smo zanimljiva iskustva i stekli nova poznanstva. Ali moram priznati da sam bila jako sretna što su mi u ruksaku ostali čepići za uši još s Kilimanjara jer teško da bih drugačije zaspala (čitaj: neki su poprilično glasno hrkali). Prvu večer smo napravili grešku i previše naložili pa smo se često budili jer je bilo prevruće.
Dan 2: Uspon na Vaganski vrh, najviši vrh Velebita
Unatoč lošem snu, ustali smo u 6 sati. Mišići su osjetili jučerašnji rad, dugo nismo planinarili ovako. Obzirom da je Uskrs, odlučili smo laganini; napravili smo kavu, složili uskrsni doručak i uživali u pogledu iz skloništa prema našem današnjem cilju: Vaganski vrh, najviši vrh Velebita.
Bili smo skeptični hoćemo li uspjeti stići do Vaganskog vrha jer su najavili snažan vjetar, ali ipak odlučujemo krenuti pa ćemo vidjeti putem kakva je situacija. Opet nas odmah nakon skloništa čeka najveća uzbrdica, a kasnije idemo po grebenu i nema velikih visinskih razlika. Vjetar nije tako strašan osim na mjestima gdje smo potpuno na otvorenom, tu nas je doslovno zanosio.
Uhvatili smo dobar tempo jer nismo željeli biti dugo izloženi takvom vremenu, trebalo nam je nešto više od 3h od Vlaškog grada do Vaganskog vrha. Gore je puhalo nenormalno. Doslovno smo se odmah sakrili iza nekog grma i tek smo onda išli uhvatiti koju dobru fotkicu.
Cijeli vikend je vrijeme bilo bezveze, bilo je dosta oblačno i maglovito pa pogledi nisu bili tako spektakularni kako to bude kada je sunčano. Samim time ni fotkice nisu tako divne. Ali s druge strane, bar nije bilo vruće. Povratak u sklonište bio je rutina: nacijepati drva, naložiti vatru, večera i spavanje. Četvero planinara koji su bili s nama više nema, ali dolaze dvoje drugih tako da opet nismo sami. Nema veze, volimo upoznavati nove ljude.
Dan 3: Povratak prema Malom Libinju
Treći dan, na uskrsni ponedjeljak, planiramo popeti Vlaški vrh. Ali odmah ujutro odustajemo od tog nauma jer je danas najgore vrijeme od svih dana, oblačno i poprilično maglovito. Nakon doručka spakirali smo stvari, očistili sklonište i krenuli nazad prema Malom Libinju. Kiša nas je mimoišla, ali smo sreli mnoštvo planinara na putu prema Svetom brdu. Danas su najavili kišu pa smo iznenađeni koliko smo planinara sreli da su se uputili na Sveto brdo. Nadam se da ih kiša nije uhvatila putem. Oko 11 sati stigli smo do auta i zaputili se kući. Andreas je cijelim putem govorio kako ne želi otići, i moram priznati da sam se složila. Planine imaju tu moć, odmaknuti te od svakodnevnice i opustiti mozak od svih problema i užurbanosti.
Provesti Uskrs na Velebitu je bila genijalna ideja! Iako možda nekome to neće biti jasno jer je inače Uskrs rezerviran za obiteljska druženja, mi smo na ovo gledali kao na priliku da iskoristimo produženi vikend, a budući da su naši roditelji naviknuli da mi stalno skitamo nekuda, to im nije bio ni najmanji problem. Sve smo nadoknadili u sljedećim tjednima. No, bio Uskrs ili ne, ova kombinacija odlaska na Sveto brdo i Vaganski vrh s noćenjem u skloništu Vlaški grad je pun pogodak.
Podijeli ovaj blog na: